Industrijska
je revolucija definitivno potvrdila premoć čovjeka nad
prirodom. Nova oruđa i strojevi omogućili su ostvarenja dotad
nemogućih zamisli. Parne lokomotive, parobrodi povezali su svijet. A to je bio
tek početak. Do kraja 20og stoljeća populacija na ovom planetu je prerasla 6
milijardi, a proporcionalno porastu stanovništva povećala se i količina
ljudskog znanja. Sve promjene nažalost nisu bile pozitivne. Negativne
strane prenapučenosti, manjak prostora, iskrćivanje šuma, ozonske rupe i
promjena klime.
Glavne
pogonske snage tog "vrlog novog doba" su fosilna goriva; nafta, ugljen i
zemni plin, koji daju 85-90% energije. Oni su neobnovljivi, jer su bili potrebni milijuni godina da nastanu i specijalne okolnosti na površini zemlje (velike močvare, plitka mora, geološka nestabilnost...). Veliki ruski kemičar
Mendeljejev je rekao da su molekule nafte tako veliko blago da mu se
čini pravom besmislicom spaljivati ih. Rastućom spoznajom o njihovom
nestanku i ograničenosti doba čovjekove nesmotrenosti prema prirodi
približava se kraju. No posljedice ostaju .
Jedna
od posljedica je i zatopljenje klime. Ono se popularno zove "efekt
staklenika". To je proces u kojem nas planet ne uspijeva održavati ravnotežu
između energije prikupljene sa Sunca i topline izračene u Svemir. Plinovi čija
je koncentracija porasla zagađenjem atmosfere reflektiraju dio topline natrag
na Zemlju, što zahtjeva podizanje temperature atmosfere ne bi li se uspostavila
nova ravnoteža. Sličan proces odvija se u stakleniku, pa odatle i naziv. On prijeti pretvaranju našeg planeta u beživotnu pustinju.
