Efekt staklenika

Šume i zelenilo

gvatemalska prašuma Poznato je, da su šume drugi po važnosti proizvođač kisika na našoj Zemlji, odmah iza fitoplanktona iz mora i oceana. Gotovo 12 sati na dan listovi iz atmosfere vežu ugljik-dioksid potreban za proces fotosinteze. U tome se procesu oslobađaju i velike količine kisika. Tijekom jednog dana, jedan hektar šume veže čak oko 900 kg ugljik-dioksida, a u isto vrijeme oslobađa oko 600 kg kisika. Na taj način zelenilo smanjuje koncentraciju otrovnog ugljik-dioksida u zraku i povećava koncentraciju kisika, životno važnog plina za gotovo sve žive organizme na Zemlji, pa šume opravdano nazivamo plućima našeg planeta. Zbog toga krčenje šuma i njihovo uništavanje radi dobivanja novih obradivih površina ili radi širenja naselja, veoma je štetno i trebalo bi ga smanjiti na najmanju moguću mjeru.

palme Zelenilo može znatno pročistiti atmosferu i smanjiti koncentraciju štetnih plinova u zraku. Osim što upija vrlo velike količine ugljik-dioksida, o čemu je već bilo riječi, listovi upijaju i druge štetne plinove iz atmosfere. Mjerenjima je ustanovljeno, da je u parkovima koncentracija sumpor-dioksida (SO2) manja čak za 50 posto nego u gradskim ulicama, manja je također i koncentracija plina ugljik- monoksida (CO). Osim što upija štetne plinove, list apsorbira na svojoj površini i prašinu, dim i čađu. Te se čestice lijepe na površinu lista, radi toga ih više apsorbiraju one biljne vrste, koje imaju hrapavu ili ljepljivu lisnu površinu. Radi toga se industrijske zone u gradovima od stambenih naselja i drugih područja, odvajaju širokim nasadima zelenila, koje nazivamo tampon-zonama zelenila. Mjerenja su pokazala, da je jedna takva tampon-zona smanjila koncentraciju ugljik monoksida na 44 posto njegove veličine i to na 22 metra udaljenosti od ceste. Koncentracija CO je mjerena iza postavljene tampon-zone zelenila koja je posađena uz cestu. Također je dokazano, da šuma upija i do 70% prašine iz zraka i do 50% SO2 ispuštenog iz tvornica.

bukva Ispitivanja pokazuju bjelogorične vrste drveća i grmlja upijaju znatno više štetnih tvari od crnogoričnih. To je stoga što im je lisna površina veća. Što je lisna površina hrapavija, bolje i više upija štetne tvari. Tako je u tampon-zone najbolje saditi bukvu, grab, platane, brijest, gorski javor, hudiku i druge. Zimi, kada listopadna bjelogorica izgubi svoje listove, upijanje potpuno preuzimaju zimzelene bjelogorične vrste i crnogorica. Spomenuta hudika je zimzeleni grm krupnih, hrapavih listova, vrlo otporna na onečišćenje zraka. Radi toga se često sadi uz ceste kao zaštitno zelenilo.

No znanstvenici poručuju da ne treba očekivati da će šume, travnjaci i zelene površine nadalje moći upijati ispušteni CO2.

maglovito jutro To tvrde jer se boje da će i ovi 'filteri' zbog promjena u atmosferi i ljudskog djelovanja i sami uskoro nestati. Ovi prirodni filteri apsorbiraju dio ispuštenog CO2, koji je proizvod ljudske aktivnosti, ali još nije točno utvrđeno u kojoj mjeri. Znanstvenici pretpostavljaju da zemlja i oceani apsorbiraju polovicu CO2 koji je produkt izgaranja fosilnog goriva. U Sjevernoj Americi, Kini i Europi, tvrde autori, ključni je faktor bila obnova šuma, često zbog napuštanja poljoprivrednih posjeda tijekom osamdesetih i devedesetih te smanjene učestalosti požara. Znanstvenici smatraju da promjene na tlu i u atmosferi koje su uzrokovale pozitivno djelovanje uskoro neće imati efekta. Osim toga, pronašli su i velike regionalne razlike u snazi ovih prirodnih filtera. Primjerice, u velikom djelu Sibira od 1960. došlo je do porasta temperature za 0,5 stupnjeva Celzijusa, a veći broj šumskih požara i štete koje nanose insekti privremeno su preobrazile sibirske šume u izvor, a ne filter CO2.
Globalno gledajući, čini se da postoji veće ispuštanje ugljika u atmosferu tijekom toplih i suhih godina, a mreža apsorpcije tijekom hladnijih. No, iako ovi prirodni filteri imaju svoju ulogu u apsorpciji dodatnog CO2, moguće je da oni u potpunosti nestanu i to u skoroj budućnosti.